Citati o životu i promjeni: pročitaj ih u kontekstu
Promjena se u filozofiji i poeziji pojavljuje na različite načine. Aurelije vidi svijet u stalnom kretanju; Šimić piše o preobrazbama vlastitoga ja. Ovdje njihove riječi čitamo zajedno, uz označen izvor i objašnjenje odlomka.
izreke.net · Urednički izbor i komentar
Dvije slike promjene
Aurelijeva rijeka govori o događajima koji se smjenjuju. Šimićevi stihovi o umiranju i uskrsnuću govore pjesničkim jezikom o unutarnjem iskustvu. Te slike mogu razgovarati jedna s drugom, ali nisu isti iskaz. Kada biraš citat, razmisli želiš li govoriti o prolasku vremena ili o vlastitoj promjeni.
Kako odabrati misao za novi početak
Za ličnu bilješku izaberi rečenicu koja ostavlja prostor pitanju. Za poruku prijatelju dodaj jednu konkretnu rečenicu podrške: što možeš učiniti ili kada možeš saslušati. Sam citat ne mora objasniti tuđu situaciju. Dobro je izbjegavati obećanja da će svaka promjena odmah donijeti nešto bolje.
Sačuvaj i autora i smisao
Otvori izvor prije javnog dijeljenja. Uz Aurelijeve misli navodimo broj odlomka i oznaku vlastitog prijevoda; Šimićeve stihove ostavljamo u izvornom obliku. Ako mijenjaš riječi za svoju čestitku, označi da je to prilagodba. U Studiju možeš napraviti sliku, a u zbirci sačuvati više različitih pogleda na istu temu.
Odabrane misli
„Sudbina je najmoćnija od svih slučajnosti”, rekla je na kraju tog dana kada sam je upitao misli li da ljude, na kraju krajeva, spaja sudbina ili slučajnost.
Znalo je biti vremena kad duša ciči. Oči, srce i ruke, prepuni budu straha. Na mrtve svoje u trenu počnem da ličim, tijelo mi lomača biva, gnijezdo sveopšteg praha.
Stvar koja Sarajevu daje veličinu i zbog koje je Sarajevo u svim mojim notesima vertikalom napisano, jeste urođeni merhametluk i gostoljubivost ljudi koji žive u njemu. Sarajevo, za razliku od drugih sredina, ne pati od ksenofobije, nema straha od stranaca. S druge strane, Sarajevo ne poštuje svoje vlastite veličine. To je ono što bi rekao moj prijatelj Emir Kusturica "U svom selu niko nije postao hadžija". To je zaista karakteristično za Sarajevo. Otpor, strah ili prezir prema pridošlici u Sarajevu ne postoji, Sarajlije im jednostavno hrle otvorenog srca i stvara se ljubav na prvi pogled, zbog toga se i jedno poglavlje u mom romanu zove "Sarajevo ljubavi moja". Sve značajne stvari su mi se desile u Sarajevu.
Pjesma hajdelberških studenata. U Hajdelbergu ja sam ostavio svoje srce. Oni u Hajdelbergu, ja - u Zvorniku.
Oči ludaka u ponoć prepune su strašne svjetlosti, jeziva zima počiva u oku slijepca, a naše oči obične su, i opšta slika svijeta u njima sjaji i trune: mjesečina, lavež, strah i umor čula, drvo suho i muzika što ga slama…
Možda su matematika i muzika jedno te isto… samo što se jedno vidi, a drugo čuje… Muziku ne možeš vidjeti, matematiku ne možeš čuti… a možda su isto… Božje davanje, nije ljudsko izmišljanje…
A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo 'zafrkana': da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: 'Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?' - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: 'Da, mi hoćemo da pišemo!' A da smo - daj ili ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi rekao: 'Neka košta šta košta!'
Da mi je sada 15 do 20 godina, vjerujem da bih repovao, ali s poezijom.
Sama sam to stvorila i naglašavala: šminku i cijeli taj javni lik. Ali to nije sve što jesam. Nije čak ni najveći dio mene. Nadam se da ljudi mogu vidjeti ispod kose i prepoznati mozak, ispod grudi i prepoznati srce, a iza svega ostaloga i malo talenta.
Dječake su vukli u crkvu kao i mene. Ali budući da su trebali postati muškarci, davali su im više slobode. Valjda su, čim bi im počele rasti stidne dlake, smjeli izaći prije kraja službe i zauzeti mjesto vani, kao da vježbaju biti muškarci. Čini se da se dobar dio te obuke sastojao u gledanju nas djevojaka u crkvi. Nakon službe običaj je bio da se dečki i djevojke malo druže, koketiraju i slično, dok žene tračaju, a muškarci puše i pljuju. To je koketiranje, međutim, bilo ograničeno time koliko je daleko dečko mogao nagovoriti djevojku da pođe u šumu i granicama same djevojke. Tako sam sjedila, pokušavala biti sveta, molila oprost za grijehe na koje nisam mogla staviti prst, kajala se zbog stvari na koje jesam stavila prst, a cijelo sam vrijeme bila svjesna dečkiju koji me gledaju, šume iza crkve i svih mogućih kombinacija toga. Vrag i ja sigurno smo imali nešto zajedničko: oboje smo bili napaljeni.
Premda izvana izgledam kao božićno drvce drag kraljice, u srcu sam jednostavna žena sa sela.
Ako znaš ko si i stalno to imaš na umu, nemoj dopustiti da to izgubiš i žrtvuješ svoja načela, vrijednosti i svoje pravo ja. Jer ako si vjeran sebi, i život će biti vjeran tebi.