Branimir Štulić

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

Roditelji mogu dati dobar savjet ili usmjeriti dijete na pravi put, ali konačno formiranje nečijeg karaktera leži u njegovim vlastitim rukama.

Gotovo sve što zovemo -višom kulturom- počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti. Ona -divlja životinja- uopće nije umrtvljena. Ona živi, cvate, samo se - obogotvorila. Ono što čini bolnu nasladu tragedije je okrutnost. Postoji obilan, preobilan užitak i u vlastitoj patnji, u vlastitom činjenju sebe patećim.

Snimati filmove za mene, najprije i prije svega, znači ispričati priču. Ta priča može biti nevjerojatna, ali ona ne treba nikada biti obična. Poželjno je da bude dramatična i humana. Drama, to je život iz kojega su isključeni svi dosadni trenuci.

Kad bi sve pameti po polju pustili, svako bi za svojom potrčao.

Nitko ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji žele ići u Raj, ne žele umrijeti kako bi došli tamo. Pa ipak, smrt je odredište kojeg svi dijelimo. Nitko mu nikada nije umaknuo. I to je tako jer tako to treba biti. Upravo zato jer je Smrt vrlo vjerojatno jedno od najboljih izuma Života. To je agent životne promjene; raščišćava staro kako bi napravio mjesta za novo. Trenutačno ste vi to novo, ali jednog dana, ne predugo od sada, i vi ćete postepeno postati stari i nestati. Žao mi je što sam tako dramatičan, ali to je istina.