Dan Reiland

Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni!
E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

Sreća se sastoji od izbjegnutih nesreća.

Prigovaraju mi da suviše pričam o kafani, ja kažem kada bi svi radili samo ono što najboje umeju, ceo svet bi ličio na jednu veliku kafanu.

Nitko ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji žele ići u Raj, ne žele umrijeti kako bi došli tamo. Pa ipak, smrt je odredište kojeg svi dijelimo. Nitko mu nikada nije umaknuo. I to je tako jer tako to treba biti. Upravo zato jer je Smrt vrlo vjerojatno jedno od najboljih izuma Života. To je agent životne promjene; raščišćava staro kako bi napravio mjesta za novo. Trenutačno ste vi to novo, ali jednog dana, ne predugo od sada, i vi ćete postepeno postati stari i nestati. Žao mi je što sam tako dramatičan, ali to je istina.

Novac potrošen u kafani je novac uložen u sjećanje.