Pa sklopi oči, ne gledaj, sestro, strašan se dažd sručuje na užasnuto lice tvoga brata, strašan dažd, prejaka kiša mudrih udaraca s neba… Treba, sjećaš li se? na prstima koračati dok otac spava.
Abdulah Sidran – citati, poezija i biografija
U zbirci: 54 citata i izreka. Odaberi misao, spremi je ili pretvori u svoju sliku.
Odaberi onu koja govori umjesto tebe.
Abdulah Sidran — Citati i izreke
54 misliUkloni filtre
Griješim li prema sebi, tada sam prema drugima prav. Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam. Što je onda istina, reci mi, Bože moj.
Znalo je biti vremena kad duša ciči. Oči, srce i ruke, prepuni budu straha. Na mrtve svoje u trenu počnem da ličim, tijelo mi lomača biva, gnijezdo sveopćeg praha.
Zabrinut sam zbog realne opasnosti da bi se granice mogle pomaknuti 400 kilometara u trbuh Srbije. To bi izazvalo veliki emotivni šok i osjećaj poniženja srpske nacije, što ne bi bilo dobro za europske perspektive koje su sada velike.
Stvar koja Sarajevu daje veličinu i zbog koje je Sarajevo u svim mojim notesima vertikalom napisano, jeste urođeni merhametluk i gostoljubivost ljudi koji žive u njemu. Sarajevo, za razliku od drugih sredina, ne pati od ksenofobije, nema straha od stranaca. S druge strane, Sarajevo ne poštuje svoje vlastite veličine. To je ono što bi rekao moj prijatelj Emir Kusturica "U svom selu nitko nije postao hadžija". To je zaista karakteristično za Sarajevo. Otpor, strah ili prezir prema pridošlici u Sarajevu ne postoji, Sarajlije im jednostavno hrle otvorenog srca i stvara se ljubav na prvi pogled, zbog toga se i jedno poglavlje u mom romanu zove "Sarajevo ljubavi moja". Sve značajne stvari su mi se desile u Sarajevu.
Što duša ne uzmože, što nikad srce nije smjelo – sámo hoće da oposli tijelo.
Rat je veliko zlo, koje hoda u kuću dođe, u dušu uđe i kuću i dušu uzme.
Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekoga volim i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim…
Pjesma hajdelberških studenata. U Hajdelbergu ja sam ostavio svoje srce. Oni u Hajdelbergu, ja - u Zvorniku.
On plače, ništa ne moleć. Jer, srce je njegovo knjiga otvorena, iz koje uvijek učili smo jedno: da ljubav i mudrost sestre su, a očaj – tih im brat.
Oči ludaka u ponoć prepune su strašne svjetlosti, jeziva zima počiva u oku slijepca, a naše oči obične su, i opća slika svijeta u njima sjaji i trune: mjesečina, lavež, strah i umor čula, drvo suho i glazba što ga slama…
Možda su matematika i glazba jedno te isto… samo što se jedno vidi, a drugo čuje… Glazbu ne možeš vidjeti, matematiku ne možeš čuti… a možda su isto… Božje davanje, nije ljudsko izmišljanje…
Koja li je, Bože, pustoš u duši onog što se davno rastao s nadom…
Kako to da vi, koji ste „ti”, meni, koji sam „vi”, kažete „ti”, kad ja, koji sam „vi”, vama, koji ste „ti”, kažem „vi”!
Imati nekoga tko se pita gdje ste ako se noću niste vratili kući vrlo je stara ljudska potreba.
Jugoslavija nije propala zato što su se osamostalile njezine republike. One su se osamostalile zato što je Jugoslavija propala.
U bezdan šutnje pada onaj koji je bio svjedok povijesti pa doživio da nemoćan gleda kako je bezočno krivotvore.
A Nurija veli: Slobodno smatraj bitangom svakoga koji misli da ima pravo iz daljine nama u Bosni govoriti s visine.
Stranica 1 od 3Citati i izreke 1–18 od 54