U zbirci: 117 citata i izreka. Odaberi misao, spremi je ili pretvori u svoju sliku.
Sama sam to stvorila i naglašavala: šminku i cijeli taj javni lik. Ali to nije sve što jesam. Nije čak ni najveći dio mene. Nadam se da ljudi mogu vidjeti ispod kose i prepoznati mozak, ispod grudi i prepoznati srce, a iza svega ostaloga i malo talenta.
Voljela bih da ljudi za sto godina kažu o meni: „Čovječe, dobro izgleda za svoje godine.”
Jednostavno se nikad nisam bojala promjene.
To što više nemaš dlačice ne znači da više nisi breskvica.
O svom životu ne razmišljam kroz brojke. Prije svega, nikad neću biti stara jer nemam vremena za to. Ne mogu stati dovoljno dugo da ostarim.
Svaka je knjiga blago i svaki put kad je otvoriš upoznat ćeš nove prijatelje i krenuti na divna putovanja u čarobna mjesta.
Sanjaj velike snove, nauči sve što možeš i brini se za sve koji se brinu za tebe. Ako radiš sve to, možeš postati tko god želiš.
Pjevam li pod tušem? Ne, ali se ni ne perem na pozornici.
Dječake su vukli u crkvu kao i mene. Ali budući da su trebali postati muškarci, davali su im više slobode. Valjda su, čim bi im počele rasti stidne dlake, smjeli izaći prije kraja službe i zauzeti mjesto vani, kao da vježbaju biti muškarci. Čini se da se dobar dio te obuke sastojao u gledanju nas djevojaka u crkvi. Nakon službe običaj je bio da se dečki i djevojke malo druže, koketiraju i slično, dok žene tračaju, a muškarci puše i pljuju. To je koketiranje, međutim, bilo ograničeno time koliko je daleko dečko mogao nagovoriti djevojku da pođe u šumu i granicama same djevojke. Tako sam sjedila, pokušavala biti sveta, molila oprost za grijehe na koje nisam mogla staviti prst, kajala se zbog stvari na koje jesam stavila prst, a cijelo sam vrijeme bila svjesna dečkiju koji me gledaju, šume iza crkve i svih mogućih kombinacija toga. Vrag i ja sigurno smo imali nešto zajedničko: oboje smo bili napaljeni.
Svakog dana molim Boga da mi dopusti ohrabriti ljude i proslaviti Njega. Želim da Ga ljudi osjete i vide kroz mene.
Napisala sam mnogo pjesama koje nisu htjeli puštati na radiju, ali nije me bilo briga. Tada mi je to smetalo, ali nikad nisam pomislila: „Nisam to trebala napraviti.” Sve što pišem jednostavno izlazi iz mene i odbijam dopustiti da mi sude.
Učenje znači dobro se pripremiti, a zatim se usuditi pokušati.
Premda izvana izgledam kao božićno drvce drag kraljice, u srcu sam jednostavna žena sa sela.
Zapravo živimo prilično mirno.
Ako znaš tko si i stalno to imaš na umu, nemoj dopustiti da to izgubiš i žrtvuješ svoja načela, vrijednosti i svoje pravo ja. Jer ako si vjeran sebi, i život će biti vjeran tebi.
Jedna od naših omiljenih obiteljskih priča govori o propovjedniku koji je jednog dana svratio dok je tata naporno radio. Taj propovjednik nikad nikome nije bio od velike pomoći i činilo se da dolazi samo kad obilazi ljude tražeći novac. Taj uobraženi župnik u uštirkanom ovratniku zaustavio se uz ogradu dok se tata znojio i stenjao pokušavajući iščupati panj iz zemlje i rekao: „Zdravo, Lee, lijepo ste ti i Gospodin ovo uredili.” Tata je rukavom obrisao znoj s čela i rekao: „Da, ali trebali ste vidjeti tu prokletinju dok je Gospodin sam brinuo o njoj.” Često sam se šalila da smo imali „dvije sobe i stazicu te tekuću vodu, ako si bio spreman trčati po nju”.
Među najpoznatijim pijancima pod stablom bila su dvojica osebujnih tipova, Red i Clarence. Bili su među najvećim veseljacima i pijancima u kraju, ali kad bi ih obuzeo duh, znali su postati vrlo pobožni. Jednom je Red zaključio da je primio „dar jezika”, što je u našoj pentekostnoj crkvi bila česta pojava. Došao bi nekoliko puta u crkvu pa odjednom ustao i počeo nizati naizgled besmislene slogove, a vjernici bi odgovarali: „Blagoslovi ga, Gospodine.” Priča kaže da su jednoga dana Red i Clarence bili u gradu u kamionetu jednoga od njih. Red je gledao kroz prozor i pomalo zapinjući čitao natpis. „E-CON-O-MY-AU-TO-SUP-PLY, Economy Auto Supply”, mucao je, a Clarence je, misleći da mu je prijatelj počeo „govoriti jezicima”, brzo uzvratio: „Blagoslovi ga, Gospodine.” Ta se priča proširila među članovima crkve i neko je vrijeme izazivala mnogo smijeha u kući Partonovih. Postala je stalna šala koja bi iskrsnula kad god bi netko rekao nešto nalik „govorenju jezicima”. U nedjelju ujutro, dok smo se spremali za crkvu, neki bi brat rekao: „Dođi mi zavezati leptir-mašnu”, a neki bi pametnjaković među nama povikao: „Blagoslovi ga, Gospodine.” Ostali bismo se pridružili, pretvarajući se da nas je obuzeo duh.
Ali prije mnogo godina naučila sam da ljude ne zanima postupak. Moraš pričekati da pjesma bude gotova.
