Književnost je bila moja prva ljubav.

Književnost je bila moja prva ljubav.

Muzealizirati bi značilo (ponovno) upoznati devedesete i konačno ih nadvladati spremajući ih zauvijek u neki muzej.

One bi morale služiti tome da netko svoj život može živjeti u Nigeriji, a da se ne mora utopiti na Mediteranu.

Jedno je biti u otporu i boriti se protiv nečega što misliš da je loše.

Populističkim režimima nisu potrebni intelektualci; oni su sami kreatori svojih ideološki nekoherentnih narativa.

Mi smo se, kroz književnost, spremali za distopiju potpune kontrole, a nju smo i dobili s digitalnim nadzorom. Ali čini se da nismo previše uzbuđeni zbog toga.

Put prema tome puno je teži jer zahtijeva da očekuješ neočekivano i uznemirujuće koje te može preobraziti na nepoznate načine, kao i u politici. Zahtijeva da budeš spreman mijenjati se, da te ljubav uništi, da uništi sve ono što si vjerovao o sebi, što si zamislio za sebe, da te stavi na neki sasvim drugi put. Da ta ljubav postane svakodnevni rad, što je, naravno, daleko od romantičnih ideja koje obično imamo o njoj.

Zato će neke stvari ostati samo negdje izgovorene, nigdje zapisane, možda zauvijek izgubljene.

Najveći je problem što se neke misli kao sadržaj opiru formama pisanja ili te forme iskrivljuju tu misao, odnosno predstave je na potpuno drukčiji način.

Možda je ta okrenutost budućnosti nužan element kao protuteža onome s čime smo započeli ovaj razgovor, odnosno mojoj prošlosti koje se ne mogu riješiti, ali čiji zarobljenik ne želim biti.

Ono što je radost pisanja jest da će taj okvir uvijek biti iznevjeren u procesu pisanja.

Sve ono što je bilo u meni eksplodiralo je u poeziju.

Za mene su ti romani bili mostovi u novu fazu života.

Oni koji kažu da pišu samo za sebe uvijek lažu.

Povela me na tržnicu Markale. Alma kaže da se na tom mjestu može konačno upoznati duša unutarnjeg Sarajeva. Ne govori pritom o švercu hrane, o svakodnevnim prehrambenim proizvodima koji sve više postaju nedostižni običnim građanima, nego o stvarima koje su do jučer ispunjavale stanove i kuće građana. I doista, ovdje nalazimo ljude koji već donose kućne dragocjenosti na prodaju, ili barem ono čega su se spremni odreći. Danas još prodaju knjige – mislim dok pratim Almu kroz gužvu, dok je slušam kako razgovara s ljudima, kako pozdravlja, pita, ide dalje – manje vrijedne slike, porculan, neupotrebljive lijepe predmete, domino, lule, antikvitete…, a sutra će donositi srebro, zlato, dijamante, rijetkosti, prodavat će godinama sakupljane zbirke koječega, najskupocjenije posuđe, najljepše perzijske ćilime ili obiteljske uspomene na ovoj burzi na kojoj će se vrijednosti svih tih stvari iz nekadašnjih života mjeriti šakom riže, kilom brašna, s dva ili tri jaja, žlicom ulja… Simon je u pravu, omča se steže. Doći će spoznaja, pa očaj.

Začudio sam se da se gradovi mogu tako strastveno rušiti na tako divan ljetni dan.

Počinjem vjerovati da čovjek ne može dalje nakon što sazna da su svi temelji njegova života obmane, maštarije, pa čak i čiste laži, iza kojih se šćućurila istina prepoznata prekasno, poput zmije na koju nagazi u točno određenom, predodređenom trenutku. Otrovnica koja napada najranjiviji dio tijela, ubrizgavajući otrov koji jamči dugu, mučnu smrt. Kada čovjek osjeti da mu život izmiče pod nogama, hvata se za svaku pruženu ruku i često za sobom povuče upravo onoga tko mu ju je pružio.

„Sudbina je najmoćnija od svih slučajnosti”, rekla je na koncu tog dana kada sam je upitao misli li da ljude, na koncu konca, spaja sudbina ili slučajnost.
