Dječake su vukli u crkvu kao i mene. Ali budući da su trebali postati muškarci, davali su im više slobode. Valjda su, čim bi im počele rasti stidne dlake, smjeli izaći prije kraja službe i zauzeti mjesto vani, kao da vježbaju biti muškarci. Čini se da se dobar dio te obuke sastojao u gledanju nas djevojaka u crkvi. Nakon službe običaj je bio da se dečki i djevojke malo druže, koketiraju i slično, dok žene tračaju, a muškarci puše i pljuju. To je koketiranje, međutim, bilo ograničeno time koliko je daleko dečko mogao nagovoriti djevojku da pođe u šumu i granicama same djevojke. Tako sam sjedila, pokušavala biti sveta, molila oprost za grijehe na koje nisam mogla staviti prst, kajala se zbog stvari na koje jesam stavila prst, a cijelo sam vrijeme bila svjesna dečkiju koji me gledaju, šume iza crkve i svih mogućih kombinacija toga. Vrag i ja sigurno smo imali nešto zajedničko: oboje smo bili napaljeni.
