U složnu obitelj sreća sama od sebe dolazi.

Male radosti lako prođu neprimijećene. Ove vedre misli podsjećaju na obične trenutke koje vrijedi primijetiti: razgovor, slobodno poslijepodne ili osmijeh dragog čovjeka.
U složnu obitelj sreća sama od sebe dolazi.

Novi dan - nova nafaka.

Daj mi sreću, pa me metni u vreću.

Voljela bih da ljudi za sto godina kažu o meni: „Čovječe, dobro izgleda za svoje godine.”

To što više nemaš dlačice ne znači da više nisi breskvica.

O svom životu ne razmišljam kroz brojke. Prije svega, nikad neću biti stara jer nemam vremena za to. Ne mogu stati dovoljno dugo da ostarim.

Pjevam li pod tušem? Ne, ali se ni ne perem na pozornici.

Jedna od naših omiljenih obiteljskih priča govori o propovjedniku koji je jednog dana svratio dok je tata naporno radio. Taj propovjednik nikad nikome nije bio od velike pomoći i činilo se da dolazi samo kad obilazi ljude tražeći novac. Taj uobraženi župnik u uštirkanom ovratniku zaustavio se uz ogradu dok se tata znojio i stenjao pokušavajući iščupati panj iz zemlje i rekao: „Zdravo, Lee, lijepo ste ti i Gospodin ovo uredili.” Tata je rukavom obrisao znoj s čela i rekao: „Da, ali trebali ste vidjeti tu prokletinju dok je Gospodin sam brinuo o njoj.” Često sam se šalila da smo imali „dvije sobe i stazicu te tekuću vodu, ako si bio spreman trčati po nju”.

Među najpoznatijim pijancima pod stablom bila su dvojica osebujnih tipova, Red i Clarence. Bili su među najvećim veseljacima i pijancima u kraju, ali kad bi ih obuzeo duh, znali su postati vrlo pobožni. Jednom je Red zaključio da je primio „dar jezika”, što je u našoj pentekostnoj crkvi bila česta pojava. Došao bi nekoliko puta u crkvu pa odjednom ustao i počeo nizati naizgled besmislene slogove, a vjernici bi odgovarali: „Blagoslovi ga, Gospodine.” Priča kaže da su jednoga dana Red i Clarence bili u gradu u kamionetu jednoga od njih. Red je gledao kroz prozor i pomalo zapinjući čitao natpis. „E-CON-O-MY-AU-TO-SUP-PLY, Economy Auto Supply”, mucao je, a Clarence je, misleći da mu je prijatelj počeo „govoriti jezicima”, brzo uzvratio: „Blagoslovi ga, Gospodine.” Ta se priča proširila među članovima crkve i neko je vrijeme izazivala mnogo smijeha u kući Partonovih. Postala je stalna šala koja bi iskrsnula kad god bi netko rekao nešto nalik „govorenju jezicima”. U nedjelju ujutro, dok smo se spremali za crkvu, neki bi brat rekao: „Dođi mi zavezati leptir-mašnu”, a neki bi pametnjaković među nama povikao: „Blagoslovi ga, Gospodine.” Ostali bismo se pridružili, pretvarajući se da nas je obuzeo duh.

Jednoga sam dana stajala sa svojim voditeljem pozornice Sandyjem Pruddenom i Buddyjem Sheffieldom i gledala kako žabac Kermit, uz pomoć pokojnog Jima Hensona, nježno pjeva pjesmu. Sandy je uvijek bio velik šaljivdžija. Prišao mi je i rekao: „Nije li nevjerojatno kako Kermit može tako pjevati dok mu je nečija ruka u guzici?” Bez oklijevanja sam odgovorila: „Ma, to nije ništa. Ja sam tako sedam godina pjevala u The Porter Wagoner Showu.”

Doktor se kleo da je na svijet došla vrišteći u tonalitetu E.

Još smo voljeli loviti hrušteve i vezati ih za konac. Sigurna sam da je nama bilo zabavnije nego jadnim opterećenim kukcima, ali uživali smo puštajući naše „električne zmajeve”. Nastojali smo uhvatiti velikog, debelog hrušta koji može dobro vući. Ponekad si mogao maštati da će te podići sa zemlje pa ćeš lebdjeti među oblacima i gledati dolje na drveće i polja. Ta blažena maštarija ponekad bi naglo završila kad bi hrušt u ime slobode žrtvovao nogu i odzujao preko pašnjaka. U tren oka od odvažnog astronauta iz Smoky Mountainsa pretvorio bi se u dijete s nogom kukca na koncu. Želim iskoristiti ovu priliku da javno zahvalim svim tim petonožnim hruštevima za te snove, koliko god kratko trajali.

Kad razgovaram s muškarcem, uvijek mogu pogoditi što misli po tome kamo gleda. Ako me gleda u oči, traži inteligenciju. Ako me gleda u usta, traži mudrost. Ali ako gleda bilo kamo osim u moje grudi, traži drugog muškarca.

Često sam govorila da su moje pjesme moja djeca i da očekujem da me uzdržavaju kad ostarim. Pa, stara sam i one to rade!

Sreća je tvoja predanost tome da cijeniš sve dobro u životu.

Moram pisati. Znam da nisu sve pjesme dobre. To je kao s djecom: nisu sva lijepa.

Bog i ja imamo sjajan odnos, ali oboje viđamo i druge ljude.

Siđi s toga križa, nekome trebaju drva!
