„Sudbina je najmoćnija od svih slučajnosti”, rekla je na koncu tog dana kada sam je upitao misli li da ljude, na koncu konca, spaja sudbina ili slučajnost.

Život čine obični dani jednako kao veliki preokreti. Ova zbirka okuplja misli o vremenu, izborima i promjeni. Čitaj ih kao poziv na razmišljanje, a ne kao pravila koja moraju vrijediti za svaki život.
„Sudbina je najmoćnija od svih slučajnosti”, rekla je na koncu tog dana kada sam je upitao misli li da ljude, na koncu konca, spaja sudbina ili slučajnost.

Znalo je biti vremena kad duša ciči. Oči, srce i ruke, prepuni budu straha. Na mrtve svoje u trenu počnem da ličim, tijelo mi lomača biva, gnijezdo sveopćeg praha.

Stvar koja Sarajevu daje veličinu i zbog koje je Sarajevo u svim mojim notesima vertikalom napisano, jeste urođeni merhametluk i gostoljubivost ljudi koji žive u njemu. Sarajevo, za razliku od drugih sredina, ne pati od ksenofobije, nema straha od stranaca. S druge strane, Sarajevo ne poštuje svoje vlastite veličine. To je ono što bi rekao moj prijatelj Emir Kusturica "U svom selu nitko nije postao hadžija". To je zaista karakteristično za Sarajevo. Otpor, strah ili prezir prema pridošlici u Sarajevu ne postoji, Sarajlije im jednostavno hrle otvorenog srca i stvara se ljubav na prvi pogled, zbog toga se i jedno poglavlje u mom romanu zove "Sarajevo ljubavi moja". Sve značajne stvari su mi se desile u Sarajevu.

Pjesma hajdelberških studenata. U Hajdelbergu ja sam ostavio svoje srce. Oni u Hajdelbergu, ja - u Zvorniku.

Oči ludaka u ponoć prepune su strašne svjetlosti, jeziva zima počiva u oku slijepca, a naše oči obične su, i opća slika svijeta u njima sjaji i trune: mjesečina, lavež, strah i umor čula, drvo suho i glazba što ga slama…

Možda su matematika i glazba jedno te isto… samo što se jedno vidi, a drugo čuje… Glazbu ne možeš vidjeti, matematiku ne možeš čuti… a možda su isto… Božje davanje, nije ljudsko izmišljanje…

A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo 'zafrkana': da nas je netko, u ono doba, tisuću puta zapitao: 'Hoćete li se baš tim, književnim, poslom baviti?' - mi bismo mu sto tisuća puta rekli: 'Da, mi želimo pisati!' A da smo - daj ili ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, bismo li na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi rekao: 'Neka košta što košta!'

Da mi je sada 15 do 20 godina, vjerujem da bih repao, ali s poezijom.

Sama sam to stvorila i naglašavala: šminku i cijeli taj javni lik. Ali to nije sve što jesam. Nije čak ni najveći dio mene. Nadam se da ljudi mogu vidjeti ispod kose i prepoznati mozak, ispod grudi i prepoznati srce, a iza svega ostaloga i malo talenta.

Dječake su vukli u crkvu kao i mene. Ali budući da su trebali postati muškarci, davali su im više slobode. Valjda su, čim bi im počele rasti stidne dlake, smjeli izaći prije kraja službe i zauzeti mjesto vani, kao da vježbaju biti muškarci. Čini se da se dobar dio te obuke sastojao u gledanju nas djevojaka u crkvi. Nakon službe običaj je bio da se dečki i djevojke malo druže, koketiraju i slično, dok žene tračaju, a muškarci puše i pljuju. To je koketiranje, međutim, bilo ograničeno time koliko je daleko dečko mogao nagovoriti djevojku da pođe u šumu i granicama same djevojke. Tako sam sjedila, pokušavala biti sveta, molila oprost za grijehe na koje nisam mogla staviti prst, kajala se zbog stvari na koje jesam stavila prst, a cijelo sam vrijeme bila svjesna dečkiju koji me gledaju, šume iza crkve i svih mogućih kombinacija toga. Vrag i ja sigurno smo imali nešto zajedničko: oboje smo bili napaljeni.

Premda izvana izgledam kao božićno drvce drag kraljice, u srcu sam jednostavna žena sa sela.

Ako znaš tko si i stalno to imaš na umu, nemoj dopustiti da to izgubiš i žrtvuješ svoja načela, vrijednosti i svoje pravo ja. Jer ako si vjeran sebi, i život će biti vjeran tebi.

Samo sam željela biti drukčija. Željela sam da me primijete.

Sjedila bih na vrhu naslaganih drva, svirala i pjevala iz sveg glasa. Ponekad bih uzela kolac za duhan i ugurala ga u procjep među daskama prednjeg trijema. Limenka na vrhu pretvorila bi ga u mikrofon, a trijem bi postao moja pozornica. Nastupala sam pred svakim i svačim što sam mogla nagovoriti da me gleda. Mlađa djeca koju sam čuvala postala bi nevoljka publika za moj najnoviji nastup. Dvogodišnjaci nemaju dugu pažnju. I tako bih usred nastupa, uvjerena da sam prava zvijezda, vidjela kako mi publika odmiže puzeći. Toliko sam očajnički željela nastupati da sam više puta pjevala kokošima, svinjama i patkama. Nisu baš pljeskale, ali uz malo kukuruza moglo se računati da će se neko vrijeme zadržati.

Znala sam da ću privući pažnju dečkiju, ali to mi je oduvijek polazilo za rukom. Sviđalo mi se to, voljela sam pažnju. Ali ne samo od dečkiju; voljela sam pažnju i osjećaj da sam drukčija i posebna.

Na kraju se nadam da će me pamtiti kao dobru autoricu pjesama. Pjesme su moje nasljeđe.

Lako se izgubiti. Ali ne smiješ to dopustiti; moraš se usredotočiti na to tko si, što želiš i koje talente imaš. Moraš biti dovoljno razborit da se zapitaš: je li to dovoljno dobro? Je li to san koji mogu ostvariti? Jesam li dovoljno dobar u tome? Imam li dovoljno snažnu osobnost da nastavim? Ako je moja osobnost snažnija ili veća od talenta, kako mogu spojiti to dvoje? Ali moraš rano raščistiti sa sobom. Budi vjeran sebi, znaj što možeš i, ako vrijedi truda, izađi i kreni za tim. Upravo to trebaš učiniti. I ne daj nikome da ti govori da nisi u pravu. Ako vjeruješ da je ono što misliš o sebi istinito, to je sve što trebaš znati da budeš stabilan i čestit čovjek.

A Gospa Sreća zavest će te. Ostat će malo, a onda nestati.

Promjene ne moraju početi velikim odlukama. Potraži misao koja te potiče na jedan izvediv korak i pročitaj je u kontekstu autorova iskustva.
Citati o hrabrosti →Misao o sreći može podsjetiti na ono što već imaš: blisku osobu, predah ili trenutak mira. Odaberi citat koji odgovara tvom danu, bez pritiska da se uvijek moraš osjećati dobro.
Citati o sreći →