„Sudbina je najmoćnija od svih slučajnosti”, rekla je na kraju tog dana kada sam je upitao misli li da ljude, na kraju krajeva, spaja sudbina ili slučajnost.

Život čine obični dani jednako kao veliki preokreti. Ova zbirka okuplja misli o vremenu, izborima i promeni. Čitaj ih kao poziv na razmišljanje, a ne kao pravila koja moraju vredeti za svaki život.
„Sudbina je najmoćnija od svih slučajnosti”, rekla je na kraju tog dana kada sam je upitao misli li da ljude, na kraju krajeva, spaja sudbina ili slučajnost.

Znalo je biti vremena kad duša ciči. Oči, srce i ruke, prepuni budu straha. Na mrtve svoje u trenu počnem da ličim, telo mi lomača biva, gnezdo sveopšteg praha.

Stvar koja Sarajevu daje veličinu i zbog koje je Sarajevo u svim mojim notesima vertikalom napisano, jeste urođeni merhametluk i gostoljubivost ljudi koji žive u njemu. Sarajevo, za razliku od drugih sredina, ne pati od ksenofobije, nema straha od stranaca. S druge strane, Sarajevo ne poštuje svoje vlastite veličine. To je ono što bi rekao moj prijatelj Emir Kusturica "U svom selu niko nije postao hadžija". To je zaista karakteristično za Sarajevo. Otpor, strah ili prezir prema pridošlici u Sarajevu ne postoji, Sarajlije im jednostavno hrle otvorenog srca i stvara se ljubav na prvi pogled, zbog toga se i jedno poglavlje u mom romanu zove "Sarajevo ljubavi moja". Sve značajne stvari su mi se desile u Sarajevu.

Pesma hajdelberških studenata. U Hajdelbergu ja sam ostavio svoje srce. Oni u Hajdelbergu, ja - u Zvorniku.

Oči ludaka u ponoć prepune su strašne svetlosti, jeziva zima počiva u oku slepca, a naše oči obične su, i opšta slika sveta u njima sjaji i trune: mesečina, lavež, strah i umor čula, drvo suvo i muzika što ga slama…

Možda su matematika i muzika jedno te isto… samo što se jedno vidi, a drugo čuje… Muziku ne možeš videti, matematiku ne možeš čuti… a možda su isto… Božje davanje, nije ljudsko izmišljanje…

A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo 'zafrkana': da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: 'Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?' - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: 'Da, mi hoćemo da pišemo!' A da smo - daj ili ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi rekao: 'Neka košta šta košta!'

Da mi je sada 15 do 20 godina, verujem da bih repovao, ali s poezijom.

Sama sam to stvorila i naglašavala: šminku i celi taj javni lik. Ali to nije sve što jesam. Nije čak ni najveći deo mene. Nadam se da ljudi mogu videti ispod kose i prepoznati mozak, ispod grudi i prepoznati srce, a iza svega ostaloga i malo talenta.

Dečake su vukli u crkvu kao i mene. Ali budući da su trebali postati muškarci, davali su im više slobode. Valjda su, čim bi im počele rasti stidne dlake, smeli izaći pre kraja službe i zauzeti mesto napolju, kao da vežbaju biti muškarci. Čini se da se dobar deo te obuke sastojao u gledanju nas devojaka u crkvi. Nakon službe običaj je bio da se momci i devojke malo druže, koketiraju i slično, dok žene tračaju, a muškarci puše i pljuju. To je koketiranje, međutim, bilo ograničeno time koliko je daleko momak mogao nagovoriti devojku da pođe u šumu i granicama same devojke. Tako sam sedela, pokušavala biti sveta, molila oprost za grehe na koje nisam mogla staviti prst, kajala se zbog stvari na koje jesam stavila prst, a celo sam vreme bila svesna momaka koji me gledaju, šume iza crkve i svih mogućih kombinacija toga. Vrag i ja sigurno smo imali nešto zajedničko: oboje smo bili napaljeni.

Premda spolja izgledam kao božićno drvce drag kraljice, u srcu sam jednostavna žena sa sela.

Ako znaš ko si i stalno to imaš na umu, nemoj dopustiti da to izgubiš i žrtvuješ svoja načela, vrednosti i svoje pravo ja. Jer ako si veran sebi, i život će biti veran tebi.

Samo sam želela biti drugačija. Želela sam da me primete.

Sedela bih na vrhu naslaganih drva, svirala i pevala iz sveg glasa. Ponekad bih uzela kolac za duhan i ugurala ga u procep među daskama prednjeg trijema. Limenka na vrhu pretvorila bi ga u mikrofon, a trijem bi postao moja pozornica. Nastupala sam pred svakim i svačim što sam mogla nagovoriti da me gleda. Mlađa deca koju sam čuvala postala bi nevoljka publika za moj najnoviji nastup. Dvogodišnjaci nemaju dugu pažnju. I tako bih usred nastupa, uverena da sam prava zvezda, videla kako mi publika odmiže puzeći. Toliko sam očajnički želela nastupati da sam više puta pevala kokošima, svinjama i patkama. Nisu baš pljeskale, ali uz malo kukuruza moglo se računati da će se neko vreme zadržati.

Znala sam da ću privući pažnju momaka, ali to mi je oduvek polazilo za rukom. Sviđalo mi se to, volela sam pažnju. Ali ne samo od momaka; volela sam pažnju i osećaj da sam drugačija i posebna.

Na kraju se nadam da će me pamtiti kao dobru autoricu pesama. Pesme su moje nasleđe.

Lako se izgubiti. Ali ne smeš to dopustiti; moraš se usredsrediti na to ko si, što želiš i koje talente imaš. Moraš biti dovoljno razborit da se zapitaš: je li to dovoljno dobro? Je li to san koji mogu ostvariti? Jesam li dovoljno dobar u tome? Imam li dovoljno snažnu ličnost da nastavim? Ako je moja ličnost snažnija ili veća od talenta, kako mogu spojiti to dvoje? Ali moraš rano raščistiti sa sobom. Budi veran sebi, znaj što možeš i, ako vredi truda, izađi i kreni za tim. Upravo to trebaš učiniti. I ne daj nikome da ti govori da nisi u pravu. Ako veruješ da je ono što misliš o sebi istinito, to je sve što trebaš znati da budeš stabilan i čestit čovek.

A Gospa Sreća zavešće te. Ostaće malo, a onda nestati.

Promene ne moraju početi velikim odlukama. Potraži misao koja te podstiče na jedan ostvariv korak i pročitaj je u kontekstu autorovog iskustva.
Citati o hrabrosti →Misao o sreći može podsetiti na ono što već imaš: blisku osobu, predah ili trenutak mira. Izaberi citat koji odgovara tvom danu, bez pritiska da se uvek moraš osećati dobro.
Citati o sreći →