Meša Selimović

Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.

Ne znam kad ću završiti svoju karijeru. Ali bilo bi lijepo umrijeti na trenerskoj klupi.

Nitko ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji žele ići u Raj, ne žele umrijeti kako bi došli tamo. Pa ipak, smrt je odredište kojeg svi dijelimo. Nitko mu nikada nije umaknuo. I to je tako jer tako to treba biti. Upravo zato jer je Smrt vrlo vjerojatno jedno od najboljih izuma Života. To je agent životne promjene; raščišćava staro kako bi napravio mjesta za novo. Trenutačno ste vi to novo, ali jednog dana, ne predugo od sada, i vi ćete postepeno postati stari i nestati. Žao mi je što sam tako dramatičan, ali to je istina.

Druga polovina čovjekovog života se sastoji od ničeg drugog osim navika koje je stekao u prvoj polovini.

Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera.

Ad bestias.
- Pred zvijeri.

Posebnost Sarajeva sam razumio tek onda kad sam otičao iz njega.
Prije rata bio je to praktički jedini grad sa multikulturalnim životom.
Dva zvona zvuče bolje nego jedno. 
A sva tri zajedno su kao kao orkestar!
To je to, što ja želim da slušam.

Ona je prihvatila svaki deo mene i nikada nije tražila da se menjam, a promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao šta osećam. Nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu. Činjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

Ponavljam, ne možete povezati točkice gledajući unaprijed; možete ih povezati jedino gledajući unatrag. Dakle, morate vjerovati da će se točkice nekako povezati u vašoj budućnosti. Morate vjerovati u nešto – vašu hrabrost, sudbinu, život, karmu, štogod. Ovaj pristup me nikad nije iznevjerio, a napravio je veliku razliku u mom životu.

Kad na jesen iz hasana krenem, nasred Une vodenica stara, podseti me na brujanje vrijedno seoskoga mlina potočara. Tu ostaše moji dani plavi, ispod vrbe, u prohladnoj travi.