Meša Selimović

Čudne su te emocije. Otkriješ kutak u sebi za koji nisi ni znao da postoji i još shvatiš da je tamo neko danima, mesecima, godinama spavao, a nije plaćao stanarinu.

Tako je to sa lovom. Ne možeš je imati ni previše ni premalo. Nikad tako puno da je ne bi poželeo još, i nikad tako malo da ne bi moglo biti i manje. To pouzdano znam.

Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni!
E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!

Nitko ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji žele ići u Raj, ne žele umrijeti kako bi došli tamo. Pa ipak, smrt je odredište kojeg svi dijelimo. Nitko mu nikada nije umaknuo. I to je tako jer tako to treba biti. Upravo zato jer je Smrt vrlo vjerojatno jedno od najboljih izuma Života. To je agent životne promjene; raščišćava staro kako bi napravio mjesta za novo. Trenutačno ste vi to novo, ali jednog dana, ne predugo od sada, i vi ćete postepeno postati stari i nestati. Žao mi je što sam tako dramatičan, ali to je istina.