Muhammad Saifuddin

Kako malo mašte imamo za bol koju nanosimo drugima.

Ispričaću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kud protiče brza Una.

Samo onaj ko jutra dočekuje sam zna koliko boli samoća.

Tako je to sa lovom. Ne možeš je imati ni previše ni premalo. Nikad tako puno da je ne bi poželeo još, i nikad tako malo da ne bi moglo biti i manje. To pouzdano znam.

Sloboda svakog ima za ograničenje slobodu drugih.

I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo. Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Štedeći se. Učeći se kako ću najbolje voleti nju, kada je konačno nađem.

Muškarac koji ima dubinu u svojem duhu kao i u svojim požudama, a i onu dubinu dobrohotnosti koja je sposobna za strogost i čvrstoću i koja se lako s njima zamjenjuje, može o ženama misliti samo orijentalno. On ženu mora shvatiti kao posjed, kao vlasništvo koje se može zaključati, kao nešto što je predodređeno za podložnost i u njoj postaje savršeno.

Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti.
Ljudi su samo ljudi, i svi ljudi imaju mane i nedostatke, ali svi se mi rodimo dobri.

Neke se pobede dobijaju na juriš!