Konfucije

Gotovo sve što zovemo -višom kulturom- počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti. Ona -divlja životinja- uopće nije umrtvljena. Ona živi, cvate, samo se - obogotvorila. Ono što čini bolnu nasladu tragedije je okrutnost. Postoji obilan, preobilan užitak i u vlastitoj patnji, u vlastitom činjenju sebe patećim.

U životu posjedujemo mnoge stvari za koje nismo pitani: gdje, kada, od kojih roditelja ćemo se roditi, kako ćemo izgledati, koju boju kože ćemo imati, koju visinu, i neke druge pojedinosti. Time se ne možemo ponositi, niti se toga trebamo stidjeti.

Nitko ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji žele ići u Raj, ne žele umrijeti kako bi došli tamo. Pa ipak, smrt je odredište kojeg svi dijelimo. Nitko mu nikada nije umaknuo. I to je tako jer tako to treba biti. Upravo zato jer je Smrt vrlo vjerojatno jedno od najboljih izuma Života. To je agent životne promjene; raščišćava staro kako bi napravio mjesta za novo. Trenutačno ste vi to novo, ali jednog dana, ne predugo od sada, i vi ćete postepeno postati stari i nestati. Žao mi je što sam tako dramatičan, ali to je istina.

Ne volim humanost koja se sastoji u promatranju patnje.

Neke se pobede dobijaju na juriš!

Ljudi koji nikada ne mijenjaju mišljenje, vole sebe više nego istinu.

Posebnost Sarajeva sam razumio tek onda kad sam otičao iz njega.
Prije rata bio je to praktički jedini grad sa multikulturalnim životom.
Dva zvona zvuče bolje nego jedno. 
A sva tri zajedno su kao kao orkestar!
To je to, što ja želim da slušam.

Aquila non capit muscas.
- Orao ne lovi muhe.

Srećni ljudi ne pišu pesme.